GLAVU GORE, PONOSNI SMO...
Nakon super minića, ovoga vikenda na terene Karlovačkih dvorana su izašli minići - dječaci rođeni 2002. i mlađi.
Prvi puta su obukli na sebe nove dresove zelene boje i puni optimizma ušli u prvenstvo - odlučni da ponove uspjeh mlađih polaznika.
Nažalost, od ranog jutra su se susreli s problemima jer dvojica igrača koji su bili među najboljima prošlog vikenda nisu došli u Karlovac zbog bolesti. Ipak, bili su puni samopouzdanja i želje za dokazivanjem među najboljima u Hrvatskoj... i oni i njihovi roditelji koji su opet bili fenomenalna podrška na tribinama :
...zbog prevelikog uzbuđenja su i transparent postavili naopako...
...ali kad su prikupili snagu - nisu štedjeli grla i dlanove...
...a dečki su odigrali prekrasan turnir, te pokazali da su i dalje u procesu napredovanja. Križanja i dupli pasovi kojima su izluđivali protivnike su oduševljavali sve prisutne... ali nažalost nismo se mogli pohvaliti realizacijom što nas je na kraju i koštalo boljeg rezultata... izgubiti u osmini finala od Croatia Osiguranja Zagreba i nije tragedija, ali ostaje gorak okus da smo boljom realizacijom (i malo većom objektivnosti djelitelja pravde) mogli i korak dalje...
...a utakmica protiv Ogulina je ono savršenstvo kojem i naši polaznici i treneri koji rade s njima moraju težiti - i borbenost, i disciplina, i nesebičnost, i koncentracija i realizacija... sve se poklopilo onako kako bi trebalo biti uvijek... zato, ponovit ćemo naslovni tekst upućen svim dečkima koji su ginuli na terenu ove nedjelje - GLAVU GORE, PONOSNI SMO !
Uostalom - biti među 16 najboljih momčadi u Hrvatskoj nije mala stvar...
...ali nisu oni bili jedini naši predstavnici na prvenstvu Hrvatske...
...ponosni smo i na naše djevojčice kojima je ovo bilo prvo veliko natjecanje - Mia, Laura, Ana i Lara su prvi puta se susrele na jednom ovakvom takmičenju s svojim vršnjakinjama (dok je Nika već malo iskusnija u tome...)...
igrale su za našeg partnera - ŽRK Dubrava, a pod vodstvom trenera Saše, Ivana i Andreje (kojoj je ovo također bilo prvo prvenstvo u kojem je sjedila na klupi...)
...i za kraj pohvala trenerima - svih 6 je bilo na ovom prvenstvu i živjeli su jedni s drugima, ljutili se na igrače, bodrili ih, savjetovali, veselili se s njima, ali i tješili ih u tuzi...
...kvalitetan rad i entuzijazam koji pokazuju prema djeci koju treniraju i vode prepoznaje se na svakom koraku... a svima u rukometnom svijetu je (osim već prepoznatljivog znaka naše rukometne škole) prepoznatljivo i jedno zajedništvo i pristojnost svih sudionika ovakove priredbe iz rukometne škole Vučići... koje se prenosi i na roditelje... i na djecu...
...evo jednog dokaza tome u trenutku dok Pavo veže tenisicu Bartolu (koji je na naš poziv dojurio u Karlovac s roditeljima u prijepodnevnim satima da bi pomogao dečkima na prvenstvu) :
...a evo i još malo fotografija s natjecanja :
