Posljednji turnir mini rukometa u ovoj školskoj godini bio je u Popovači, 13.06. u organizaciji prijatelja iz ŠRK Moslavac.

 

 

Na turnir smo poveli djevojčice rođene 2005. godine i mlađe, te dječake rođene 2004. godine i mlađe.

 

 

Na suncu i temperaturi od preko 30 stupnjeva djevojčice su osvojile 2., a dječaci 1. mjesto... ali ovdje neću pisati ni o pojedincima ni o utiscima samog turnira, nego ću privatizirati ovaj izvještaj da napišem kako se danas osjećam kao predsjednik škole.

 

Prije malo više od godinu dana na ovim web stranicama sam objavio otvoreno pismo... većina onoga što sam tada napisao vrijedi i danas, pa bi volio da ga svi ponovno pročitaju jer mnogi sudionici ovog turnira će vjerovatno ostati i iduće godine u Vučićima...

 

 

 

Ovo je bio prvi turnir na kojem smo nastupili kao prvaci Hrvatske, a posljednji turnir mini rukometa za šestoricu dječaka rođenih 2004. godine... turnir na kojem su pokazali i zašto su najbolji ove godine.

 

Sretan sam što smo ih naučili mnogim stvarima iz rukometne magije, što smo s njima ostvarili rijetko viđen uspjeh, a ponosan sam na znanje koje su stekli upijajući svaku riječ i savjet koji su dobili jurišajući od dvorane do dvorane, s treninga na trening... prosjek od 150-200 treninga koje su odradili u ovoj školskoj godini urodio je plodom.

 

Oprostili su se od mini rukometa zlatnom medaljom... za mnoge jednom od posljednjih koju će zakucati na zid kao trofej...

...odlaze u veliki rukomet gdje je konkurencija veća, jača... i gdje vladaju malo drugačija pravila igre i ponašanja...

...medalje će se jako prorijediti, nagrada će biti sve manje i manje iako će i rada i utakmica biti puno više...

...osvajat će se i gubiti bodovi a ne medalje... a nagrade će klincima biti pohvale roditelja, trenera ili ljudi koji vode klub...

...i nitko tada neće biti ljut i jalan ako neko dijete igra više ili stoji na poziciji za koju roditelj smatra da nije njegova... jer klubovi će dovoditi nove i nove igrače sve dok ne slože postave koje će ispunjavati zahtjeve kluba i taktike trenera...

...a roditeljima neće biti omogućen ni pristup dvorani za vrijeme treninga ni izbor kada žele na turnir ili ne, nego će i opremu i putovanja plaćati u iznosu od 150-200% od stvarne vrijednosti...

...ali to je stvar za koju će se boriti sami kao što su se cijelo ovo vrijeme borili sa mnom i mojim trenerima...

 

Žao mi je što ovo sve nisam mogao reći djeci i njihovim roditeljima na nečemu što je bilo tradicija svih ovih godina nakon osvojenog turnira - pizzi na koju su nakon turnira došli samo tri dječaka i jedna djevojčica dok je većina otišla iz Popovače bez pozdrava.

 

Žao mi je što im nisam mogao reći koliko sam ponosan na igru, borbenost, navijanje i ponašanje većine na turniru u Popovači (ono što nije bilo dobro sam klincima odmah i rekao)... a nismo ni dobili pehar da bi ga stavili u trofejnu sobu i ponosno pokazali svima da smo uspješno završili najuspješniju školsku godinu u povijesti škole.

 

Žao mi je što djevojčicama koje su pokazale jedan veliki potencijal nisam mogao reći da se ugledaju u radu na dečke i da će i njima zasjati sunce, da 2-3 treninga tjedno u istoj dvorani ne znači uspjeh nego samo zabavu... a da mogu (i moraju) puno više.

 

Žao mi je što jednu sjajnu generaciju - prvake Hrvatske za 2015. i njihove roditelje nisam imao prilike nagraditi danas za svo veselje koje su mi pružili u ovoj godini na posljednjem turniru mini rukometa...

 

Popovača, 13.06.2015.              Dean Vučić, predsjednik RŠ Vučići